Ja sam Jelena, junsko dijete, rođena na crnogorskom primorju. Ispričaću vam kratku priču o Buri i Bonaci.

Vratimo se par godina unazad. Živim u Beogradu, a godinu o kojoj govorim obilježava pandemija. Spriječena da odem u moj rodni grad Bar, i provedem vrijeme uz more, prelistavam svoju bazu morskih fotografija. Razmišljam o tome šta mi boravak uz more pruža. I ne samo meni, već i svim mojim prijateljima. Razmišljam o životu u gradu, i važnosti trenutaka koje provedemo uz more.

Fotografija je moj hobi od malena. Odlučujem da odštampam nekoliko morskih i poklonim ih prijateljima, uz poruku:

Pokloniću ti more, jer stalno razmišljam koliko smo na moru prisutni, i silno želim da uvijek živimo trenutak, ma kakav god on bio Pokloniću ti more, tamo je i nevrijeme predivno Pokloniću ti more, jer je mirna luka I tvoja i moja.

Za mene, More je asocijacija na dom, i ne samo to. Često se tokom života od sebe udaljimo, a vjerujem da vrijeme provedeno uz more pomaže da se vratimo sebi. More nas podsjeća na to koliko je važno da utišamo misli, osluškujemo sebe, pratimo najdublje želje i instinkte.

BURA je turbulentni vjetar sa kopna. Jak, suv i hladan. Vjetar koji naglo mijenja smjer i brzinu. Može se pojaviti iznenada, gotovo bez ikakve najave.

BONACA je potpuno mirno more, tišina bez vjetra; zatišje.

Svako od nas u sebi nosi i Buru i Bonacu, život je od takvih trenutaka satkan. Otud ime ove priče o suprotnostima, prihvatanju i prisutnosti. Priče o ljubavi. Važnosti svega što nas podsjeća koliko je važno da rastemo.

Nedugo zatim, nastaje profil na instagramu, i na taj način zajedno dajemo život ovoj morskoj priči.